Opet se noć spušta. Dodiruje me svojim hladnim kandžama, i prolazi mi kroz kožu! Drhtim kao prut dok se dijelovi moje rastrgnute kože nalaze oko mene i krv ne prestje teči!! Moj život je bez tebe krug sačinjen od vatre koja vječito gori, a svaka moja suza je novi žar. Svi odlaze od mene i navikavam se živjeti sama, bez glasa uz lažni osmjeh, dok sebe uvjeravam da je stvaran! Prikaz lažnih iluzija čini me sretnom, bar na tren.,a onda se opet privikavam živjeti uz tišinu koja me nikad ne napušta, već me uvijek dočeka raširenih ruku i tako padam u njen zagrljaj nijemo i šutke. Opet se povlačim u svoj kutak, u svoj svijet, u svoj...krug. Ležim i miluje me strah koji dolazi iznova , koji nikad i ne odlazi, već se javlja da me napomene da mi je on vječiti prijatelj i da me nikad neće ostaviti. Sudbina svojim zubima škripi, reži... Dodiruje me ljudska okrutnost, a ja tebe molim da ne odlaziš i to je sve što želim. Budi kraj mene da obrišeš svaku moju suzu svojim poljupcem, da vjeruješ u mene kada ja prestanem vjerovati u sebe, da mi daš utjehu, da me digneš iz tame! Ali ti ne ostaješ. Čuješ moj poziv u pomoć, boli te moja suza, i jecaj bez glasa al odlaziš. Ostavljaš voljeno da vječno bude samo. Obećao si da nikad nećeš... Obećaj da ćeš se vratiti! Slaži me opet, vjerovaću ti, znaću da to nije istina, i duboko ću to u sebi potisnuti, jer to ne mogu prihvatiti. Bar me za kraj učini još jednom sretnom, učni da još jednom osjetim kako je to biti sretan i smijati se dušom i srcem, a onda kad odeš, nastaviću živjeti svoj život zauvijek u laži. Nadaću se svaki dan onom što je meni nedostižno i neostvarivo. Kad shvatiš da ti nedostajem, moj krug će se ugasiti. Žari viže neće biti! Jeza mi kroz dušu prolazi. Vjetar mi lomi kosti. Oluja me odnosi daleko. Možda u svijet koji zaslužujem. Kad se vratiš, mene neće biti. Moj kraj kraja biće i tvoj kraj!